KNJIGA AFORIZAMA "OPTIMISTI IZ SODOME" 

Naslov knjige: "Optimisti iz Sodome"

Autor: Jandre Drmić

Izdavač: Vlastita naklada

Oblikovanje korica: Mario Jurjević

Karikatura: Josip Kovačević-Enco

Urednik: Goran Pavković

Broj stranica: 119

Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2016.

Cirkusu nikad kraja


U svijetu u kojem je književnost marginalizirana, ili svedena na razinu integriranog spektakla, aforističarima više ne cvjetaju ruže. Možda im  nisu cvjetale ni  u klasičnim represivnim društvima, iako je  interes (re)publike za tu prastaru formu rastao u mjeri u kojoj su njeni tvorci bili izloženi većoj kontroli službenih čuvara reda i poretka.


U dobro uhodanim policijskim režimima aforizam je tretiran kao korov, ali  majka priroda  oduvijek je  radila na uspostavljanju ravnoteže; naime, iz  fitologije je poznato da se neke vrste korova toliko brže razmnažaju koliko ih se više plijevi, pa su i pisci sumnjivih aforizama uspjeli nadživjeti svoje najžešće dezinsektore.


Delikatno je ono društveno stanje u kojem je aforističar na margini. Nije na margini zato što je svijet postao slobodniji i bolji  ili, nedajbože, zato što je ukinuta cenzura. Početkom trećeg milenija cenzura nije ukinuta nego je toliko savršena da je postala nevidljiva. Formalno pozivanje  na slobodu rezultiralo je erupcijom laži,  novom olimpijskom disciplinom u kojoj s velikom prednošću  pred drugim konkurentima vode političari. Vratimo se korak natrag.  Nixon je lagao u aferi Watergate, Clinton je  lagao u skandalu s Monikom Levinsky, a kad mogu lagati lideri velikih sila, zašto si to ne bi dopustili i njihovi šegrti iz malih balkanskih provincija? Cirkusu nikad kraja. Kad je uhvaćen s prstima u pekmezu, jedan već umirovljeni hrvatski političar poslužio se jeftinim sofizmom, objašnjavajući svom neukom puku da nije lagao nego da naprosto nije govorio istinu. Ako je točna ona narodna – tko laže, taj i krade – onda nema sumnje da smo poslije svih razdruživanja, poslije svih tranzicija i novokomponiranih ambicija dospjeli nevjerojatno daleko. Toliko daleko da je zbrisana granica između istine i laži,  činjenice i falsifikata. Ništa više nije  skandal, ali sve može biti  skandal.


Slaba je utjeha spoznaja da se mala država Hrvatska po tome ne razlikuje od grube planetarne slike. Utješiti se možda mogu samo pisci satire, identificirajući novo društvo kao staro, ako ni po čemu drugome, onda po dimenzijama gluposti, poroka i kriminala. Takvo društvo idealna je meta za aforističara, iako ga je digitalna civilizacija na svoj način gurnula na marginu. Gurnula ga je  zato što je to civilizacija u kojoj je slika djelotvornija od riječi,  a privid važniji od istine. Unatoč tome, Jandre Drmić se ne preda- je. „Optimisti iz Sodome“ je njegova četvrta knjiga afori- zama, kojom legitimira predanost jednom starom žanru, svjestan da je humor nasušna potreba te da ima funkciju terapije i svojevrsne higijene. Drmić se rodio u Vrilu  pokraj  Tomislavgrada, formativne godine proveo je u Splitu, gradu koji  je  teško zamisliti bez Dioklecijana, ali podjednako tako i bez humora, a za njegove literarne inklinacije najzaslužniji je S. J. Lec. Čitajući tog slavnog Poljaka, koji je  umijeće sažimanja, aluzija i paradoksa doveo do vrhunca, reagirao je gotovo refleksno, shvaćajući da se i u njemu krije  jedan mali Lec.


Kompjutorskim vokabularom, reklo bi se da aforističar mora u sebi imati čip u koji je ugrađen smisao za duhovitost, oštroumnost, otvorenost i lapidarnost. U eri rastućeg  relativizma, u kojem se kriminalci ne srame svojih (zlo)čina, a jednako tako ne srame se ni  teroristi, pisac aforizama izgleda kao posljednji Mohikanac koji  zagovara moralni imperativ. Da  nije  tako, njegova rabota bila bi bespredmetna. Kakav bi  to bio aforističar ako ne bi prokazivao vlast, šibao moćne i štitio nemoćne? Kakav bi to bio humorist ako ne bi ismijavao konzervatizam, šovinizam, dogmatizam, nepotizam i sve one „izme“ koji su njegovu zemlju pretvorili u mali raj za velike gangstere? S takvom vrstom pitanja Drmić je odavno raščistio. Da nije, ne bi ni smišljao aforizme, a još  manje bi mu funkcionirao mehanizam kojim pokreće  salve smijeha i bez kojeg je takva književnost teško ili nikako zamisliva.


Pišući godinama i bez kalkulacija, Drmić je izgradio poziciju permanentne opozicije, nalazeći u pobuni protiv svih zala, u ironiziranju i persifliranju, smisao svog knjiškog angažmana. Pritom ne štedi nikoga; najmanje političare („Premijer ide prvi, a za njim zaostali“), državne mitomane („Ni nacionalno gnijezdo se ne može sviti bez blata“), Crkvu („Puk je na koljenima, kler na koljenicama“), lopove („Kriminalci su mirni, znaju da  im  vlast neće udariti u glavu“), pa u krajnjoj liniji ni  sebe sama („Prodano je sedam mojih knjiga. Ja sam rijetko omiljen autor“). Vjerovati da će s nekim dolazećim vremenima nestati potreba za humorom, ili aforističkim žalcima, bilo bi isto tako naivno kao što je naivno bilo očekivanje da će se Europa s rušenjem Berlinskog zida i slomom komunizma pretvoriti  u oazu pravednosti. Što se toga tiče, Drmić ne treba strahovati: jer  predlošci za njegove invektive i duhovite šlagvorte nude se na svakom koraku, a sva je  prilika da će ih i u budućnosti biti  za izvoz. Politika koja ne želi da se o njoj  sudi po njenim rezultatima nego po neprijateljima,  pa ih zbog toga fanatično perpetuira, unaprijed je osuđena na propast.


Osim što je time na propast osudila i svoje zatočenike, ostavila je pukotinu za kritičare, pa i one s aforističkim instinktom. Spektakularno društvo pravde rezultiralo je pokajnicima koji lakše okajavaju grijehe nego što to uspijevaju vjernici pred svojim smjernim iskupiteljima. U ekološki uznemirujućem okruženju u kojem ima mjesta za sve, samo ne za zdrav razum i elementarnu logiku, Drmić se hvata svog oružja. Hvata se tog istog razuma i te iste logike da bi ih pomoću svoje duboko usađene duhovitosti pretvorio u riječ koja pogađa preciznošću. Ako hoćete i moralnošću. Jer humorist koji  podržava status quo nije ništa drugo nego contradictio in adjecto. Polazeći od svog literarnog favorita, Emilea M. Ciorana, koji je objašnjavao da se u pozadini svih mitova krije  nepresušna volja za moći, Drmić je  toj volji pokazao figu. Učinio je to pomoću aforizama, dajući svojim tekstovima snagu oslobađajućeg i toliko potrebnog smijeha.


Zdravko Zima

Izbor aforizama

(po J. Nikoliću)


Vidim – nisam slijep. Čujem – nisam gluh. Mislim – nisam pametan.


Lula mira?

Hvala, ne pušimo.


Tako se napio da su ga čistačice ujutro našle na podu ureda. 

Nije se dao smesti.


Kada čovjeku stane sat, uzruja se. A kada mu stane srce, ništa.


Nikog se ne bojim – reče strašilo.


Razlika između televizora i televizije?

Televizor je moguće popraviti.


Čitati svoju knjigu? Čisto gubljenje vremena. 


Predsjednik je već na pola godišnjeg odmora bio toliko iscrpljen raznim aktivnostima da se morao vratiti na posao.


Mafijaša ukokala atraktivna crnka.

Mislio da je sponzoruša, a bila sačekuša.


Dio naše zemlje je krš. Ostalo je kaos.


Lijekove pijem redovito jer sam redovito pio.


Intoniranje hrvatske himne za nacionaliste je traumatičan čin jer je autor glazbe Srbin. Zato se i drže za srce.


Mahao je nalazom psihijatra kao dokazom da je umjetnik istančanog nerva.


Gledam šljakere kako za rock koncert nose na pozornicu velike zvučne kutije.

E, to su nosači zvuka.


Bogata ponuda sredstava za čišćenje:

puške, bombe, granate, rakete...


Da predsjednici i premijeri država nisu sumnjivi tipovi, ne bi ih pratili policajci.


Oglas: prodajem sat. Jeftin i brz. Idealan za ljude koji idu ispred svog vremena.


Ljudska misao je nastala u hodu, a nestala u trku.


Svi se slažu da treba slušati pametnije od sebe. Zato nitko nikog ne sluša.


U miru su vojnici dobivali brom, a u ratu olovo.


Pinokio ima nos za politiku.


Upucan je zbog marihuane. Gdje ima dima, ima i vatre.


Do četrdesete godine ništa nisam znao napraviti u kući. Moj sin, već sa dvadeset ne zna ništa.


Umislio da je veličina jer ga svi zaobilaze u širokom luku.


Kod nas nema monstruozne trgovine ljudskim organima jer  se za sitne novce može kupiti cijeli čovjek.


Kod individualnog ludila čovjeku se oduzima oružje, a kod kolektivnog se dijeli.


Iz dijaloga alkoholičara:

„A gdje si pio devedeset i prve?“


Ljepotica u naručju mafijaša? Sreća u nesreći. 


Srbi u Srbiji, Srbi u Bosni i Hercegovini, Srbi u Hrvatskoj. Svi  Srbi u jadnoj državi.


Nema ostataka komunizma. Sve je razgrabljeno.


Nemojte me prekidati. Dok ste vi govorili, ja ne samo da sam šutio nego vas nisam ni slušao.