O novoj knjizi aforizama Bojana Rajevića
Putokazi za Nedođiju.

            

                                                                               „Sve duše kao i sve kućne 

                                                                    fasade imaju i skrivenu unutrašnjost“

                                                                                                     Brandao


   Mudre, za(umne), nesputane ovještalim govorom svakodnevice, razbarušene a kanonski iskontrolisane, misli i primisli junoše Rajevića sa vrhova jezičkog gorja Bećkovićevskog, tamo gdje se on danas uspinje onom vrludavom, epigenetskom stazom, tamo gdje biva novi iskušenik jezika, onaj koji koji vladičanskim pozdravom otvara vrata suštastvene mudrosti, da bi slušao odronjavanje bisera iz usta starca Lovćena, koji od pamtivjeka pod svojom snježnobijelom kapom, plete vunene čarape za oblake... 

   Parafrazirajući jednu Pekićevu misao o kritičkom i ironijskom segmentu teksta, satira Balkanskog podneblja je u svom najvećem dijelu zbir prosječnosti, jedna neriješena bitka između vječnoga: šta i kako? U jednom trenutku znamo šta, ali ne znamo kako, drugi put znamo kako, ali nismo načisto s tim šta?  Ergo, ta naša satira ipak nije rđava, a nije ni mala! I to je dobro, jer na taj način otvara prostore mladim Rajevićima, prostore koje onda sami mogu da domišljaju i u kojima se lakše diše. Jer djelo koje je savršeno, time je i mrtvo, pošto uskraćuje komunikaciju, pitanje, nadgradnju... I sada treba braniti tu satiru, tu žilu kucavicu svake velike književnosti! Po verbalnim i iznenađujuće inventivnim tekstološkim varijacijama Rajevićevog novog rukopisa, stepenu njegove autorske zapitanosti nad relativno nejakim mogućnostima odgovora koje pruža tekuća satirično-književna produkcija, estetika autora ne nalazi zadovoljenje njegove zahtjevne moralnosti, te se on neminovno, budući već poznat kao satiričar koji je shvatio sušinu onog Pekićevog šta, ali i pisac sa već realizovanim i potvrđenim kako, svojom moralnom stranom snažno okreće unutrašnjem fundusu iskustvenog i naučenog.

  Svijet još nije gotov, nedostaje mu svježa krv, sadržajnija misao, beskonačna brušenja riječi,  smislenije rečenice, otvaranje novih prostora i još štošta od onog kompleksnog mehanizma koji daje taj nužan sadržaj i neoboriv alibi pisanju. Ovaj mukotrpni posao je naprosto suština stvaranja, i još uvijek onaj živototvorni firmament istine i pravde. Dovršiti nesavršeno, dobra je prilika da se stvari „dovedu u red“, da se dotakne otajstvo božanske promisli kreacionizma, a haos kao osnovno i predbožansko stanje stvari – dovede u red! I to ljudskom rukom? Hm... veliki je to posao! I zaludan, rekli bi nevjernici. 

  Ali pisci nikad nisu ni vjerovali u savršenstvo koje egzistira bez njihove ingeniozne inervencije i detalja koje je Demijurg nepažnjom ispustio. I evo, dakle, sumnjičavaca i vječitih tragača u potrazi za savršenom novom zemljom, u kojoj bi se i Šopenhauer, to globalno zakeralo, odrekao svoje parenetične prirode. Ta zemlja mora biti mala, kao mali prostor aforizma, ali su nužne bogata flora i fauna, jer bujna mašta zna mnogo nepotrebnih stvari i kako teško biva svesti bujad maštovitosti na cvijetak kratke misli, ali dugog života i mirisa. U toj zemlji mnogi su zaorali svoju satiričnu brazdu, ali kao što ni ovaj moj, pomalo egzotični esej, ne može obraditi ni obradovati mnoge orače duha, rekao bih – većinu, crne vrane se bijele u crnoj gori, zemlji božanskog, bećkovićevskog duha!

  Bijeli se mlađani, mudri Rajević, Bojan neobojan efemernim, patvorenim, provincijalnim, prizemnozemuničnim, nesuvislim, ulagivačkim... Njegovu misao nećete naći na lajkovačkoj pruzi, a ni ime na menijima zbornika, enciklopedija, plaketa i samodovoljnih, uvijek istih festivalskih plakata! Lijepa je i poetizovana misao časnog profesora Rajevića-knjigoznalca, i u svojoj dubini me često podsjeti na elegantnu, nezlobivu i ljudsku toplinu mudraca i poete sa Bistrih izvora mudrosti, Duška Radovića, koji je sa krova jedne Crne kuće, grijao čitav jedan Beo grad, a mudrošću iz vremena jednog jezika Kule Vavilonske, i danas grije čitav jedan narod.

                                                                        Bojan Bogdanović