Blasfemija ili pogled u dubinu Gorana Kljajića

Svaki preobražaj počinje, ili bi bar trebalo da počne već u onom osjetljivom trenutku moguće sumnje; u tuđu misao, njeno sredstvo, svrhu, njen cilj... Iznjedreni rezultat/posledica svakako bi moralo biti izvjesno nadahnuće, čiji začetak je ujedno i sumnja u sebe/sopstvo, čime se naslućuje i nova metafizika koja proviruje iza svega.


I otuda pitanje, da li se to Goran Kljajić, književnik i urednik „Nosoroga“, najboljeg balkanskog satiričnog časopisa, hvata ukoštac sa svojim saradnicima, satiričarima, koje godinama pušta u prašnjavu i bodljikavu arenu, u svijet devastirane, ispolitizovane svakodnevice kojom tutnji opasni, metaforični Nosorog? Da li ih on to pušta da se ogrnuti samo vlastitim duhom i naoružani ( kako koji ) oštrom rječju, izbore za mjesto među sličnom kritičkom bratijom i, ovisno o urednikovoj procjeni, za ubitačnu rječ i unekoliko veći font? Intervencijom filozofa/kritika i istovremeno Đepeta nezadovoljnog „odrvenjelom“ realnošću, Kljajić, za razliku od većine svojih autora, ne dozvoljava da ga riječi naoružane velikim registrom značenja/pipaka uvuku u beskrajne leksičke lagume ovještalih kataloških glavolomki na tankoj razmeđi između vica i jeftine dosjetke, nego se sam, svojim tekstovima skoro bezumno sunovraćuje u jezički novum filozofskog promišljanja, a sve u potrazi za malo slobodnog, od konvencija pročišćenog prostora u kome može naći razumijevanje za svoju bogatu, promiskuitetnu misao.


Jezik i teme kojima ovaj književnik/antipjesnik i filozof mimetičkog svijeta, skoro da žonglira iznad ovještale stvarnosti, zaslužuju, ako ne pažnju a ono, u najmanju ruku, poštovanje snažnoj centripetalnoj energiji kojom se kao pojedinac obrušava na sve veću disperziju kosmosa ideja, proizašlih iz „svijeta pod opsadom“, i vlastitog duhovnog i socijalnog samoegzila.


- Malo je onih koji su dovoljno smjeli da daju brutalno jednostavne iskaze, rekao je Vilijem Blejk, braneći božanska umijeća mašte onih sa mentalnim darom. A takav je i Kljajić koji, bez predrasude i prenebregavajući prevaziđene modele književne i filozofske prakse, u svom upornom nastojanju uspostavljanja subjektivnog prostora jedne pročišćene misli, stvara nove i skoro čudesne konstrukcije, pri čemu se suočava sa nerazumijevanjem i otporom, dok svoje novo viđenje svijeta situira u svakodnevicu. Blasfemija je riječ koja se često provlači pri pomenu njegovih književno-filozofskih eksperimenata. Onaj ko poznaje Kljajićev rad, sjetiće se i jedne odgovarajuće  maksime: „Nismo mi ti koji pišemo jezik, nego je jezik taj koji govori nas...“. U određenom periodu života, pred svakog čoveka se postavljaju zidovi slojevite stvarnost i okamenjenih konvencija, pri čemu se nužno javlja dilema - utapanja u sivilo ili prometejski pogled u sopstvo kao metaforičnu dubinu, na koju je upozoravao Ničeov Zaratustra: „Svako ko gleda u dubinu, mora znati da i dubina gleda njega!“. Poređenje je možda prejako, ali rekoh već, onaj ko poznaje Kljajića... Jednom prilikom, kao član zajedničke nam redakcije, upitah ga ne previđa li namjerno priloge sa jakim naci-otklonom, koje je bilo teško ne vidjeti ma kakvo tolerantno oko imao? – Svako ima pravo na svoje greške, rekao je.  - Ali i obavezu da stane iza njih! Zato ću i se pozvati na ove riječi, preporučujući Kljajićeve hrabre, inovativne, maštovite i visoko moralne tekstove, za finansiranje, uz zaključak: Ako već, kao glavni i odgovorni urednik daješ priliku svakom, ma koliko različitom mišljenju, da bude objavljeno i čitano, onda imaš i ljudsko i božije pravo, sadržano u svakoj tvojoj rečenici, da to isto očekuješ i za sebe!


                                                        Bojan Bogdanović