Knjiga "Bravure duha" 
Ratko Božović

Naziv knjige: "Bravure duha"
Priređivač: Ratko Božović
Izdavač: Književna zajednica "Vaso Pelagić" Banja Luka
Tiraž: 500
Broj stranica: 285
Godina izdanja: 2015

PREDGOVOR
SEDMA SEDMORKA

     Ljetnjeg popodneva prošle godine sjedim u kultnom podgoričkom restoranu VODA U KRŠU sa poznatim crnogorskim aforističarem Veljkom Rajkovićem. Pošto, u čestim razgovorima, uglavnom „raspredamo“ o humoru i satiri, u jednom trenutku Veljko mi se obrati ovim riječima:

     – Ratko, pomno sam ponovo čitao oba toma tvoje knjige Od Stradije do Stradije (u ovoj knjizi objedinjen je prikaz stvaralaštva trideset petoro aforističara iz Srbije, prethodno predstavljen u pet knjiga; u knjizi 1 predstavljeni su eseji o stvaralaštvu aforističara, a u knjizi 2 izbor aforizama) i uvidio da „nedostaju“ aforističari iz Bosne i Hercegovine, koji su dostigli nivo kvaliteta dostojan svakog respekta. Uz dodatnu činjenicu da je u pitanju, praktično, slično ili, po mnogima, isto govorno područje, eto razloga da razmisliš o ideji da se i oni nađu između korica.

     – Ma, propustio sam ja još toga. Sada, kada se osvrnem na moje dugogodišnje interesovanje za aforizam, uvjeravam te da mojoj čitalačkoj revnosti nijesu promakli ni Vladimir Bulatović VIB, ni Duško Radović, ni Žarko Petan, ni Pajo Kanižaj, ali, kada su oni bili u velikom usponu, nijesam se ni bavio stvaralaštvom umjetnika ove najkraće književno-filozofske forme! – rekoh. Žao mi je, jer da sam to učinio tada, mogao bih danas da se ponosim ulogom hroničara ove savremene umjetnosti kratke forme u našoj sredini. Kad sam, još kao student, čitao Bekona, Montenja, Paskala, La Rošfukoa i našeg Božidara Kneževića, a nešto kasnije i Stanislava Ježi Leca, nijesam ni pomišljao, da će aforizam, pored nemjerljivog zadovoljstva u čitanju, postati i moja trajnija preokupacija! – glasio je, otprilike, moj odgovor.

     Na istu temu, razgovor smo nastavili po završetku prošlogodišnje završne večeri Satira festa, jedne od najprestižnijih manifestacija humora i satire na ovim prostorima, koja se, već dvanaest godina, krajem oktobra, održava u Beogradu, u organizaciji Beogradskog aforističarskog kruga. Tada sam ga, dijelom ponukan i „ljetnjom“ inicijativom, najviše zapitkivao o aforističarima iz BiH, koji se, iz godine u godinu, na ovom skupu satiričara, pojavljuju sa snažnom kreativnom energijom. Njih najmanje poznajem, a najviše su me intrigirali, zbog izrazite originalnosti i specifične duhovitosti; počev od prve knjige o aforističarima Sedmorica iz Stradije – 1998, objavio sam šest knjiga (u svakoj je obrađeno stvaralaštvo sedmorice aforističara; otuda i podnaslov predgovora za ovu knjigu – SEDMA SEDMORKA) o srpskim i crnogorskim „jahačima afokalipse“. Aforističari koji su se našli u mojim knjigama nastavljači su zmajevsko-domanovićevske tradicije, prije svega u satiričarskoj usmjerenosti. Istovremeno su, u velikoj mjeri, i sljedbenici Stanislava Ježi Leca.

     Prilikom našeg ponovnog susreta, Rajković je bio još uporniji, sada već u zahtjevu da prihvatim ovu ideju (napominjem da sam u tom periodu bio puno zauzet preuzetim obavezama, pa i onim vezanim za štampanje knjiga iz drugih sfera interesovanja). Pristao sam, konačno, pod uslovom da mi on u tome pomogne, jer je vrstan poznavalac aforizma uopšte, pa i aforističarske scene BiH.

     Rajković je značajno ime u umjetnosti aforizma i već je tridesetak godina prisutan na ovdašnjoj aforističarskoj sceni. Osim objavljenih pet knjiga satire – aforizmi, epigrami, epitafi, satirične priče i satirične pjesme, on je koautor Antologije crnogorskog aforizma RIJETKE ČESTICE (2006). Napisao je i značajan broj recenzija i prikaza o stvaralaštvu aforističara iz Crne Gore i okruženja. Nemjerljiv je njegov doprinos u prezentaciji i poplarizaciji humorističko-satiričnog stvaralaštva, kako crnogorskih pisaca, tako i onih iz regiona, posebno iz zemalja bivše SFRJ. Između ostalog, urednik je za humor i satiru na poznatom crnogorskom portalu za promociju crnogorske kulture i crnogorskog kulturnog nasljeđa MONTENEGRINA – montenegrina.net (gdje je predstavio skoro sve čime se crnogorska kultura, u dijelu humora, satire i karikature može da podiči: preteče, aforizmi, epigrami, anegdote, humor i satira u crnogorskoj štampi... a u GOSTIonici duha dvadesetak, po njegovom izboru, najznačajnijih aforističara iz zemalja bivše SFRJ, sa po sto aforizama) i vlasnik i urednik prvog sajta humora i satire u Crnoj Gori LJUDNIC@ – ljudnica.me, gdje je, do sada, predstavio satiričarsko stvaralaštvo – aforizmi, satirične pjesme i satirične priče, preko 160 pisaca iz zemlje i regiona. Nezamjenjiva je njegova uloga u pripremi Crnogorskog festivala humora, satire i karikature koji se svake godine, od 2000, održava u Danilovgradu; dugogodišnji je urednik humorističko-satirične novine ŽUČ, zvaničnog lista festivala. Nosilac je priznanja Radoje Domanović – ekselencija satire, najbolji inostrani satiričar, koje su mu, 2011. godine, dodijelili Udruženje književnika Srbije i Fond Radoje Domanović iz Beograda.

     Rajković je, sa neskrivenim zadovoljstvom, prihvatio moj predlog da mi pomogne, kao konsultant i urednik, ali ne i kao koautor, što sam mu predlagao više puta. Svoj stav je obrazložio time da autor može da bude samo onaj koji je, prethodno, objavio šest knjiga sa istom tematikom, i da bi koautorstvo, bilo ko da ga potpisuje, u ovom slučaju, samo „skrnavilo“ značaj i vrijednost pregnuća, koje je, kako je izjavio Rajković, „pravo blago za ljubitelje humora i satire, kako danas, tako i u vremenima koja dolaze.“ Dogovoreno – učinjeno! Tako je ova knjiga i nastala, najviše zahvaljujući više nego upornoj inicijativnosti Veljka Rajkovića.

     Poslije iščitavanja bogate baštine BiH aforistišara – knjige, antologije, leksikoni, zbornici, novine, elektronski časopisi, sajtovi i portali humora i satire, uputili smo pisma osmorici iz najužeg izbora (nakon svođenja šireg izbora) da pošalju 30 + 100 aforizama – 30 kao svojoj izbor, a 100 – za moj izbor 30 i dvadesetak za korišćenje u esejima o stvaralaštvu svakog od aforističara. Naišli smo na potpuni odziv, i, za dvadesetak dana, dobili traženo. Mnogo nam je značilo da je i sama ideja o radu na knjizi naišla na nepodijeljeno odobravanje i otvorenu podršku. Odlučio sam se za sedmoricu,  po  mojim  kriterijumiima,  najkvalitetnijih stvaralaca aforizma. To su: Ismet Salihbegović – Sara- jevo, Bojan Bogdanović – Zenica, Jovo Nikolić – Koraj, Ugljevik, Đorđe Latinović – Gradiška, Miladin Berić – Banja Luka, Ekrem Macić – Konjic i Stanislav Tomić – Zvornik. O njima sam napisao ono što ih karakteriše kao aforističare, a oni su svojim stvaralaštvom najbolja odbrana ovakvog izbora. Napominjem da sam se, bez namjere da to posebno potenciram, jer se podrazumijeva, isključivo rukovodio kvalitetom aforizama; uz opasku da sam i sada, kao i u ranijih šest knjiga, prioritetno bio orijentisan na obilježe satiričnosti kao dominantnu crtu aforizama.

     Meni su, od početka rada na ovom cjelovitom projektu, bili posebno podsticajni aforističari koji su se odvažili da, kroz kratku i jezgrovitu misao, definišu aforizam kao najkraću književnu formu. „Aforizam je monumentalna minijatura“ – glasi izvanredan domišljaj Aleksandra Baljka. Ništa manje je poznat i bezbroj puta citiran njegov biser: „Aforizam je dribling duha na malom prostoru“; valja pomenuti i barda srpske aforistike Iliju Markovića, koji je autor knjige koja sadrži samo definicije aforizma – između ostalog, napisao je: „Aforizam je bljesak duha nad blesavom zbiljom“, ili: „Aforizam je književno delo u nastavcima. Nastavlja tamo gde pamet stane“; Savo Martinović je najpreciznije odredio književno-filozofsku povezanost ove mini forme: „Aforizam je tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija.“

     Od mojih izabranika u ovoj knjizi, aforizam je sa najviše nijansi i razigranosti definisao Đorđe Latinović: Šta je aforizam? Aforizam je ono što ne ostane na vrh jezika; Aforizam je ono što kažeš kad imaš kratak fitilj; Aforizam je ekstremni sport slobodnog mišljenja; Aforizam je kratka pamet za dug vijek; Aforizam je kao seks za jednu noć. Ako dobro ubodeš, pamti se čitav život; Aforizam je čip duha; Aforizam je najmanji zajednički sadržilac najvećih misli; Aforizam je put kojim se najkraće ide; Aforizam je misao pala s neba, pa u rebra; Aforizam je misao istrgnuta iz konteksta; Aforizmi su narodne poslovice čiji su autori poznati policiji.

     Ipak, mojem ukusu najbliža je defincija koju je sročio Ljubiša Manojlović, bard satire, nekadašnji urednik JEŽA, koja glasi: „Aforizam je srž suštine“. To se, svakako, odnosi na najvrijednija aforističarska ostvarenja. Misao se svodi na suštinu, a aforizam je čedo sažetosti.

     To što sam se bavio temama izabranih aforističara i njihovim narativima, više nego njihovim stilskim osobenostima, posljedica je činjenice da mi je bio važan socijalni kontekst u kome su oni stvarali, a, ponajviše, i kako su na njega reagovali, budući da me je najviše interesovala njihova ironijsko-satirična interpretacija. A stvarnost je bila izuzetno dramatična, od devedesetih godina prošlog vijeka, sve do danas. Bilo je to vrijeme besmislenih ratova, krvoprolića, izolacije od svijeta i vijeka, vrijeme ekstremnog siromaštva. Sve nevolja do nevolje. Svakako, naš udes bilo je teško pratiti bljeskom ironije, kalamburom humora, podsmješljivim duhom i prostodušnim smijehom, najviše zbog toga što se naša stvarnost našla u blizini tragičnog i ružnog. Otuda, bilo je suženo polje ironijskog razobličavanja. Ipak, ne bi trebalo izgubiti iz vida da se ironija ne pojavljuje samo nasuprot ozbiljnosti tragične situacije, nego i kao dopuna ljudske i društvene složenosti. Ona se zato obznanjuje kao antidogmatizam. A dogmatizam je ništitelj svijeta satire i uvertira tragedije. Satirični aforizam pročišćava prljavu i nepodnošljivu stvarnost i markira mane kolektiviteta i nepočinstva pojedinaca (Sada se sjetih visprenih misli o aforizmu i aforističaru, koje nam je podario crnogorski aforističar Vladimir Mićković, a koje su sjajan primjer pogađanja suštine satiričnog aforizma: Aforizam je ogovaranje zla; Aforističar ukazuje na višak manjkavosti). Bahtin je isticao da humor ne dopušta ozbiljnosti da se okameni. Onaj najdublji, što seže do satire i ironijskog utemeljenja, izraz je darovitosti i vedrine duha. Sve u svemu, i satira i humor su srce slobode.

     Aforistišari su bili kritička alternativa. Svojim ironijsko-satiričnim stavom oni su pokušavali da obznane istinu koja je bila odsutna. Ne znam da li su bilo koga uvjerili u svoju istinu, ali sam siguran da je njihovo razumijevanje političkog života, javne sfere i svakodnevlja, bio dobar put do slobodnog društva i slobodnog mišljenja. Njihovi aforizmi zvonili su kao budilnici, koji su remetili neprirodnu pospanost ravnodušnih i moralno neosjetljivih podanika. Na brutalizaciju javnog i svakodnevnog života, aforističari su odgovarili otvoreno i žestoko, spontano i iskreno. U svakom slučaju, humorno-ironijsko stvaralaštvo pomagalo je da se lakše podnosi naopaka i apsurdna stvarnost. Aforističari nijesu pristali na politička i svaka druga ludila, niti na uniformnost mišljenja. Zato i aforističari koji su se našli u ovom izboru djeluju mnogo više kao snažni zimski vjetrovi, nego kao proljećni povjetarac.

     Kada sam počeo da se zanimam za aforizam, on nije bio na velikoj cijeni u književnoj kritici. U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo. Aforizam nije više zanemarljiva književno-filozofska vrijednost, niti je na margini književnog i društvenog života. Kao i ranije, vjerujem da aforizam može da privuče, uslovno govoreći, i tradicionaliste, kojima su bliže poslovica i narodna mudrost, i savremene znatiželjnike, čijem senzibilitetu ne odgovaraju rasplinute epske forme.

     Nadam se da će, poslije čitanja aforizama iz ove knjige, svaki istinski ljubitelj humora i satire moći bez dileme da zaključi da je i u Bosni i Hercegovini „kratka forma u punoj formi“.


Herceg Novi, 20. avgusta 2015.

Ratko Božović