O knjizi " Crna rupa bijeli dim" Ekrema Macića, piše Bojan Bogdanović

Mala anatomija praroditeljskog grijeha


  Ekrem Macić, vanvremeni ali i veoma angažovani satiričar, o čemu govore brojne nagrade ex Jugoslovenskog prostora, ovih dana je izašao u javnost sa svojom novom knjigom aforizama, metaforičnog naslova „Crna rupa bijeli dim“. Macić, koji je na neki način, i duhovni sabrat, paralela i nastavljač književno-slikarskog habitata Zuke Džumhura, ponovo daje vrijedan obol svom, već poznatom i pozamašnom književno kritičkom djelu. Ovaj „put kojim se inače rijetko ide“, jer je zahtjevan, iracionalno težak i asocijativno pun zamki i prepreka, ali i lijepih prilika za jezičkog sladokusca, kakav je Macić, ponovo nam je donio svježu i aktuelnu satiru one dosadne, svakodnevne problematike, detektovane kroz minucioznu prizmu jednog nesmiljeno fokusiranog posmatrača, sa izvanrednim osjećajem za grešku, deformaciju ili nepodopštinu bilo koje vrste.

  Naš autor govori jednostavnim riječima, ali jednim složenim govorom, koji se račva na svakom vidljive, i one druge, semantičkom virtuoznošću prikrivene puteve. U carstvu duha, svojom arhaičnom, vječno lavirajućom logikom, jezik je odavno situiran na samom vrhu ljudskog mišljenja. A posebno onaj račvasti, dvosmisleni jezik satire, koja ujeda ljekovito i poučno, usput manipulišući nebrojenim mogućnostima pojmovnog mišljenja.

  Dobar satirik, Macićevog kalibra, nesputan je kanonom običnog, jalovog pojma, dok ga napada i destruiše ono eterično pojmovno, građeno na svakodnevnom govoru i istom takvom promišljanju, o bilo čemu rečenom ili zabilježenom.

  Po jednoj modernoj psihologiji mišljenja, postignuća jezika su isključivo u fluidnoj oblasti diskurzivnog mišljenja. Na liniji rečenog, funkcioniše i najnovija Macićeva inscenacija, kao svojevrsna anatomija prastarog farisejstva, na frontu muško/ženskih odnosa, morala, iskrenosti, te globalne farse koju smo svi prisiljeni igrati, uglavnom kao nevoljni učesnici.

  Nakon prvog susreta sa Macićevim virtuoznim tvorevinama, na temu bliske nam svakodnevne   tragikomedije, čitaočev osmijeh biva izbrisan gorkim ukusom, koji mu, isto tako gorko-mudar aforizam ostavlja nakon čitanja. Vještom rukom, autor nas i neosjetno vodi prema „viđenju“ stvari, ali pri tome ne kritikuje, niti docira nad našim neprepoznavanjem sebe u situacijama smiješnim do groteske.

  Iako se „kosmati rudiment“, Macićev muški dio para, cijelo vrijeme dovija kako da raciom pobijedi emociju, rijetko kad mu uspijeva izbjeći hipoteku praroditeljskog grijeha:....jer Adam i Eva bijahu sretni u Rajskom vrtu sve dok ih vlastita oholost „mrska i Bogu i čovjeku, nije istjerala odatle! Neminovno prisutan intrument paradoksa, pun, isto tako neminovne emocije, u čitaocu ozbiljno budi osmijeh, a potom i zbunjenost, kada se desi da racionalizuje ključnu misao – Kako bi bilo suviše smiješno biti ozbiljan! 

  Ironija, hijazam, paradoks, metafora, vješta igra riječi, mudra replika... oslikavaju ružičastu perspektivu ljubavi, sjenčenu neizbježnom gamom tamnog racia. Minuciozna replika na samo djelimično postavljeno pitanje/zagonetku, donosi rješenje vječne erotske enigme, ali samo posvećenom oku i duhu dostojnom majstorstva promišljanja pjesnika i satiričara, Ekrema Macića, nad našim ljubavnim budoarom, svakodnevnim!