NA PRVOM STE MJESTU

VLASTITA NAKLADA

copyright©Jandre Drmić

Mjesto i godina izdavanja:

Zagreb, 2021.

Himna nesudjelovanju

     Ravnamo li se po jednoj od boljih definicija aforizma, onoj Aleksandra Baljka, po čijem je sudu aforizam „dribling duha na malom prostoru“, Jandre Drmić bez sumnje spada među naše najveće driblere. „Naše“ u toj konstataciji podrazumijeva teritorij jezika na kojemu se mlijeko prelijeva u mleko, pisac u pisca… i obratno. Hoćemo li ga usporediti s Maradonom, Sliškovićem ili nekim trećim kanonskim simbolom driblerske virtuoznosti, doista je svejedno, jer je na spomenutom teritoriju, kako god okreneš, igrača njegova kalibra manje od prstiju na jednoj ruci. 

     Tome treba dodati nezgodnu okolnost da se u polju satiričnih aforizama – kao i kod satire općenito – teško uspostavlja nešto poput „solidne sredine“ ili „zadovoljavajućeg prosjeka“, jer je riječ o žanru bez milosti: ili je stvar uspjela, ili je čista katastrofa. A samo ono što je uspjelo moguće je procjenjivati, vrednovati, sortirati, pa onda i rangirati po kvaliteti. Sve ostalo je stvaralački ambis, tragedija neostvarene komike, koja će prije izazivati bol u želucu nego ravnodušnost. Hoću reći: loš satirični prilog mnogo će žešće diskreditirati svog autora nego promašeni novinski članak ili dosadna pripovijetka, što je rizik s kojim nevježe pune samopouzdanja u pravilu ne računaju. 

     To, doduše, neće smanjiti prevlast satirične makulature u domaćim antologijama, povijesnim pregledima ili obaveznim naslovima školskih lektira, ali to je neka druga priča, koja govori o kanonizatorima i tvorcima kriterija za konstrukt „nacionalne kulture“, o smrknutoj čeljadi koja, ako već i pripušta osmijeh u zonu „reprezentativne književnosti“, poslovično preferira izrugivanja na sigurnu kartu. Zanemarimo li to, pa ovdašnju satiričku tradiciju sagledamo usprkos, a ne zahvaljujući naporima dotične kulturne garde, uzmemo li dakle u obzir ono što u tom satiričnom korpusu doista vrijedi, Drmić već decenijama leprša za dva-tri koplja više od njegovih boljih ostvarenja.

     No, koga to rečeni duh zapravo dribla?

     Dribla općeprihvaćene norme, dakako, zadane obrasce ponašanja i mišljenja, okoštale mentalne rutine, ideološki nametnute imperative i sustave vrijednosti, masovno usvojene stereotipe i predrasude, matrice po kojima se utvrđuje i ovjerava kolektivna poslušnost, u najkraćem

– dribla vladajuću vjeroispovijest, bila ona religijskog ili svjetovnog utemeljenja.

     Osobito je takva rabota dojmljiva u zemlji čija je svjetovno-politička realnost nakrcana svom silom pseudoreligijskih kultova i nedodirljivih tabua – kao što su (barem u zadnjoj historijskoj etapi) hrvatska država, hrvatska nacija, veličanstveni oslobodilački rat ili Najdraži pokojnik ispod čijeg se brončanog šinjela sve to izleglo – dok krotko građanstvo kruži oko te mitske građe sa strahom u tabanima, kao po jajima. Radovi iz satiričke manufakture našeg aforističara – obilježeni nenadmašnom duhovitošću, lucidnošću, jezičnom zaigranošću i blaženim manjkom respekta prema autoritetima – u tom smislu nadolaze kao neprestano artikuliranje krivovjerja. Jandre Drmić je neumorni desakralizator stvarnosti napučene svetinjama: ako ima ičeg očekivanog u svoj toj proizvodnji misaonih i leksičkih neočekivanosti, onda je to činjenica da iza svake njegove zbirke aforizama ostaje solidno groblje skršenih spomenika.

     Paradoks karakterističan za umjetnost aforizma, međutim, jest da takvo nemilosrdno razaranje nastaje kao posljedica djelovanja najfinijih alata. Refleks pobune naprosto nije dovoljan: potrebno je, najprije, imati specifični talent koji će omogućiti da se rafinirana tehnologija uopće stavi u pogon – jer aforizme, žalimo slučaj, nije moguće naučiti pisati – a zatim i spremnost (ili je bolje reći strast?) za upuštanje u iscrpljujuće mentalne treninge i duge seanse jezične kombinatorike, sa senzorima isukanim na sve strane, što je odlika probranih, onih koji su voljni žrtvovati štošta, ponekad i vlastitu taštinu, radi težnje perfekciji i predanosti literarnoj askezi. Bez tih pretpostavki teško će se roditi

„dribling duha na malom prostoru“.

     Da bih to makar ovlašno ilustrirao, poslužit ću se vlastitim iskustvom. Rukovodeći se svojim novinarskim obavezama i opsesijama, tokom godina sam ispisao na desetke tekstova koji su se, ovim ili onim povodom, bavili propagandnom zloupotrebom ratnih stradalnika, nastojeći raskrinkati službene patničke naracije i popratne manipulacije, izložiti kritici modele konstituiranja žrtvoslovnih zajednica, prepoznati memorijalne i komemorativne forme ratnoga huškanja, čak sam nadugo i naširoko razvijao tezu o ekonomiji nacionalne srdžbe gdje se poginuli sunarodnjaci investiraju u buduća krvoprolića… a onda naletjeh na Drmićev aforizam koji glasi: Žrtve rata se prevrću u robu.

     Ne mislim, naravno, da je moj novinarski trud bio nepotreban (naprotiv, u tom pogledu sam savršeno miran, a i ne znam na što bih pametnije bio utukao vrijeme), no, realno gledajući, sve što sam dotad o toj temi nadrobio, stranice i stranice sadržajnog, borbenog, argumentiranog i sa strašću isporučenog štiva, gotovo je bez ostatka stalo u tu jednu kratku rečenicu – Žrtve rata se prevrću u robu – s tim da je ova efektnije domišljena i da neusporedivo manje dosađuje čitaocu. Dakle: šest riječi, jedno majstorski ispušteno slovo. Velika vještina.

     Čuvena konstatacija Tome Bebića da je aforizam „roman koji je napisao lijenčina“, koliko god bila zavodljiva, u tom pogledu navodi na krivi trag, te bi – kada već spominjemo dosjetke koje upućuju na odnos najkraće i najduže književne forme – prije vrijedilo uzeti u obzir misao Mihaila Genina: on veli da je aforizam „roman iz kojeg je izbačeno sve nepotrebno“, što će reći da se do željenoga rezultata dolazi viškom, a ne manjkom uložena napora. A kada je postignuti rezultat vrhunski, kao u gore navedenom primjeru, igra duha i filigranski jezični rad dovode do začudnog stapanja tehnike, poetike i etike: pomno osmišljenom intervencijom, ispuštanjem samo jednog slova, razoriš općepoznatu izlizanu frazu, proizvedeš nagli obrat i dadeš joj potpuno drugo značenje, i to takvo da ogoliš vladajuću bezočnost, skrivenu upravo iza laži fraze, jer je – eto razloga da se piščev tehničko-poetički postupak ukaže kao etički čin – banalni okvir klišeja uvijek kolijevka zlodjela.

     Uzgred budi rečeno, može djelovati neobično da u zemlji čija akademska i kulturna elita toliko često kleči i moli pod oltarom nacionalnog jezika – koja o jeziku njeguje patetični mitski govor, pridaje mu magična svojstva i smatra ga najizdašnijim izvorištem nacionalnog identiteta (da ne spominjemo posezanja za teškim lektorskim oružjima kako bi ga zaštitila od ugroza, zagađenja i tuđinskih utjecaja) – aforistička umjetnost biva potpuno bagatelizirana i šutnuta na marginu, da dakle izostaje ozbiljan tretman istinskih jezičnih inovatora, onih koji proširuju mogućnosti opjevane svetinje i izvlače iz nje maksimume. No, nesporazuma zapravo nema: osim što se trude pretvoriti živo tkivo u relikviju, a onda tu relikviju opasati bodljikavom žicom, ovlašteni čuvari nacionalnog jezika ne podnose da ovaj bude isplažen. Stoga će se Ministarstvu kulture RH, recimo, teško dogoditi da otkupi za biblioteke poneku knjigu Jandre Drmića, čovjeka koji popravlja krvnu sliku hrvatskoga jezika i daje mu puni smisao, kada je već u prilici ta sredstva uložiti u vagone polupismene i (iznad svega) bezopasne literarne bižuterije.

     Ova zbirka izabranih aforizama, svojevrsni kondenzat njegova novijeg stvaralaštva, pokazuje da je Drmić tokom godina svojom satiričkom aparaturom zahvatio široki spektar tema i bez milosti ismijao bezmalo svaku obogotvorenu veličinu i proslavljenu pošast što se stuštila na ove prostore pod izbaviteljskom krinkom. Arogancija vlasti, halapljivost moćnika, nacionalistička isključivost, religijska i ideološka zatucanost, državotvorna mitomanija, malograđanski konzervativizam… sve su to za duhovita driblera na malom prostoru predmeti neobuzdane sprdnje, a ponajprije ljudska glupost kao vladajuća sila, podjednako zastupljena među upravljačima i onima kojima se upravlja.

     Ako bi, međutim, trebalo tražiti temeljno gorivo koje pokreće njegov autorski nerv, rekao bih da je to – sumnja. Štoviše, moguće je i cjelokupan opus sagledati kao veselu i prkosnu apologiju skepse, što je za aforističara nužni vid mentalne higijene, preduvjet za otpor prisili i konzumaciju osobne slobode. Čini se da je nevjerica jedino u što Drmić iskreno vjeruje, a u naročito efektnim samoironijskim rukavcima ova zna progredirati i do sumnje u samu sumnju (na primjer u aforizmu: Uvijek se kolebam oko iznošenja sumnji.) Pisac na taj način zadržava eksteritorijalnost u odnosu na društveni metež, regularno kuljanje strasti i naplavine gadosti što ih nanose masovno usvojene dogme. Riješen po svaku cijenu obraniti prostor svoje slobode, s isukanim srednjim prstom kojim šalje obavijest da sistem na njega pouzdano ne može računati, on ispisuje svojevrsnu himnu nesudjelovanju. U jednom od bisera iz ove knjige čak i u ispovjednoj formi: Moj cilj je ne doći na start.

      Čitatelj zainteresiran za pitanja slobode ne mora to doslovno shvatiti. Nije baš svaki start crni vrag. Preporučujem mu, dakle, da krene od početka knjige i čita Jandru Drmića polako. Užitak neće izostati.

Viktor Ivančić

Plodovi mora

(ZAGREB, 2008.)

Kada umrem, bit će to veliki gubitak za mene.

Razumljivo je da mafijaši čvrsto vjeruju u Boga, jer, tko ih ometa, Bog ga uzme.

Smišljam priču o smrti. Već imam kostur.

Nemoralni se prostituiraju. Moralni im iznajmljuju sobe.

Mrtvački kovčeg je tako fino poliran da se svatko može ogledati u njemu.

Kako naći djetelinu sa četiri lista? Stoka sve poždere!

Nije on papak. On je kompletna svinja.

U laži su kratke noge. Dakle, stabilna.

Svakoga dana rađaju se novi problemi – reče ravnatelj rodilišta.

Imamo divno more, otoke, obalu, vode, planine... ukratko, sve u čemu sami nismo sudjelovali.

Budite ustrajni, uporni, radišni... Samo tako ćete ostvariti profit svom poslodavcu.

Svi negdje žure, trče, rade... moram ljenčariti za petoricu.

Aureole na sniženju

(ZAGREB, 2010.)

Kradu se čak i poklopci za šahte. Našem čovjeku ništa nije teško.

Ukrali su mu skupocjeni automobil za koji je godinama morao krasti.

Kada je riječ o naoružavanju, govori se o trci, a kada je riječ o razoružavanju, nema žurbe.

Pravo na nesreću imaju svi. Tragedija je samo za odabrane.

Ženio se šest puta. Gospodar prstenova.

Žene manje zarađuju. Ali više troše.

Žena ga nikada nije ulovila u nevjeri. Pažljiv suprug.

Tko zna koliko ih je prije Kolumba otkrilo Ameriku. Samo, nisu se znali vratiti.

Kada se čovjek isplače, lakše mu je. Stoga sve vlade svijeta koriste suzavac.

Pozvali su me da vikend provedem u Beču. Zašto putovati? Pa vikend je i u Zagrebu.

Liječnica mi je očistila ranu alkoholom. Volim kada mi struka potvrdi da alkohol liječi rane.

Na Zemlji živi 194 vrste majmuna, a samo jedna se ljuti kad je se tako nazove.

Maslinarstvo u Eskima

(ZAGREB, 2013.)

Idealna kombinacija: pisac koji nema što reći i čitatelj koji ne želi ništa čuti.

On piše nadugo, naširoko i nažalost.

Pošto moje knjige nigdje ne prolaze, zaključio sam da su neprolazne vrijednosti.

Kada žena prvi put svom muškarcu kaže „konju, majmune, svinjo...“, e to je onaj moment kada bajka prelazi u basnu.

Muškarac koji mahnito trči za ženama, nesretno je zaljubljen u sebe.

Sa drugim narodima ne moramo živjeti u ljubavi, ali, brate mili, ne moramo ni kao da smo u braku.

Moj cilj je ne doći na start.

Kada sam pijan lupio glavom o zahodsku dasku, shvatio sam što znači napiti se do daske.

Zamijenio sam dan za noć. Danju spavam, a noću ne radim ništa.

Najgore što čovjeka može snaći je bolest. Na drugom mjestu je zdrav život.

Omiljena igra mafijaša: pismo-glava. Dobiješ pismo i ode glava.

Optimisti iz Sodome

(ZAGREB, 2016.)

Lula mira? Hvala, ne pušimo.

Vidim – nisam slijep. Čujem – nisam gluh. Mislim – nisam pametan.

Koji su narodi genocidni? Samo oni kojima se ukazala prilika.

Gosti u studiju su bili toliko stari da sam se bojao hoće li emisija izdržati epitet „uživo“.

Republika Hrvatska je podijelila toliko odličja da su ih dobili i oni s minimalnim zaslugama za propast.

Kod individualnog ludila čovjeku se oduzima oružje, a kod kolektivnog se dijeli.

Novina koja ne potpaljuje vatru, gasi se.

U nogometu, sudac baca novčić, a igrači biraju stranu. Na sudu, igrači bacaju novčiće, a sudac bira stranu.

Kod nas nema monstruozne trgovine ljudskim organima jer se za sitne novce može kupiti cijeli čovjek.

Čovjek je društveno biće. Takoreći, socijalni slučaj.

Bio sam u Akademiji na Danu otvorenih vrata. Ubio me propuh.

Do četrdesete godine ništa nisam znao napraviti u kući. Moj sin, već sa dvadeset ne zna ništa.

Nemojte me prekidati! Dok ste vi govorili ja, ne samo da vas nisam prekidao nego vas nisam ni slušao.

Satiričar je konstruktivan samo kad razara.

Skeptička jama

(ZAGREB, 2018.)

Luđaci žive u svom svijetu, a manijaci u našem.

Čovjek i magarac više znaju nego sam magarac.

Odbio sam sudjelovati na književnoj tribini jer sam uvrijeđen što me nisu pozvali.

Za što smo se borili? Pst! To je državna tajna.

Političarke? Prijateljice moći.

Vidio je kako su sročeni aforizmi talentiranih autora, ali džaba – on i dalje piše.

Ponekad poželim zagrliti cijeli svijet. Doista, ne valja pretjerivati s alkoholom.

Zastupnik za govornicom muca i bunca. Odmah prepoznate čovjeka iz naroda.

U starim dvorcima su duhovi, a u novim duhovnici.

Pametan i dobar dečko, žalosna mu majka.

Kalambure baruta

(ZAGREB, 2021.)

Malo je poznato da ministar izvrsno igra tenis. Poznatiji je po reketu.

Nakon regularnih izbora glasači su poništeni.

Naše zajedništvo demonstriramo kolektivnim halucinacijama.

Da nam umjesto nade ulijevaju vino, bilo bi nade.

Do podne urla „ubij“, a od podne propovijeda svetost života... do mraka.

Jadnik ne zna tko je, pa pita: „Znaš ti ko sam ja?“

O mrtvima se ne govori loše pa se to nadoknađuje na živima.

Brak? Tek dvoje ljudi, a uvijek neka gužva.

Upucani u narodnjačkom klubu umro je s pjesmom na usnama.

Otkako radim od kuće, najteže mi je na vrijeme doći na posao.