Ivo Mijo Andrić

AHILOVA AFORISTIČKA PETA

(Abdurahman Halilović - Ahil: LIJEPA NAŠA, SVE JE NJIHOVO, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2019.


                                               

            Riječki književnik Abdurahman Halilović, mitološkog nadimka Ahil, rođen je u prelijepom bosanskohercegovačkom mjestu Koraj (na planini Majevici). Svim dobrim ljudima koji nisu bili u Koraju ili za njega nisu čuli javno objelodanjujem da je to mjesto za Posavinu i Semberiju, u zemljopisnom smislu, isto što je Rijeka za Istru i Jadransko more. Savršeni vidikovac, koji otvara nepregledne prostore na sve četiri strane svijeta i koji prirodne ljepote i krajolike pretvara u božanstveni raj na ovome svijetu. U takvim okružjima živio je i živi Abdurahman (prevedeno: dobar čovjek) Halilović, samoproglašenog nadimka - Ahil.

            Za razliku od grčkog mitskog junaka Ahileja naš južnoslavenski Ahil umjesto koplja, mača i štita zarana je uzeo u ruke olovku, papir, a u novije vrijeme i kompjutor, te se dao na smišljanje i zapisivanje aforizama koji su kao književna vrsta začeti i rođeni u antičkoj Grčkoj. Bolju kombinaciju junačkog i povijesno-kulturnog u današnjem vremenu teško je zamisliti, a još teže ostvariti. Ali, našem nemitskom Ahilu to je pošlo za rukom, pa je u minulom desetljeću, u nekoliko knjiga pretočio većinu svojih aforističkih misli i zapisa. Posljednja u tom kristalnom nizu jeste zbirka pod domoljubnim naslovom Lijepa naša, sve je njihovo.

            Sam naslov te crven-bijelo-plave aforističko-tvorne knjige otkriva njezin sadržaj. Zapravo, on samo ovjerava na ironijsko-satiričan i humoran način ono što svakodnevno čitamo u medijima ili slušamo na ulici, radnim mjestima ili u živopisnim kafićima. Naša zbilja neiscrpan je rudnik prirodnih i neprirodnih bogatstava inspiracije za sve umne ljude i umjetnike raznih vrsta stvaralaštva. Od tehničkih do leksičkih i od slikarskih do karikaturalnih. I mnogih drugih, koji otkrivaju, prokazuju i pokazuju stvarnost u njezinom pravom, a ne iskrivljenom obliku i smislu.

            Ahil je aforist sveopće prakse i specijalist za pitanja ljudskih pretvorbi i tranzicija iz dobrog u loše i iz općeg u svoje, tj. osobno. On ne izmišlja toplu leksičku vodu već bilježi ono što vidi i čuje na način koji je primjeren za govor, prikladan za sluh i bogomdan za smijeh. Jednom riječju; dobrodošao za dušu, kako napaćenih ljudi, tako i onih koji su uzročnici te patnje. Njihova imena, poslove i funkcije ne treba navoditi, jer će se i sami lako prepoznati.

            “Lijepa naša” - kako joj neki površno, a drugi dodvornički tepaju, nije svima jednako lijepa, niti je svima dobrohotna majka. Mnogi su za nju dali živote, postali invalidi, ostali bez posla i krova nad glavom, napustili mjesta u kojima su nekada mirno živjeli i radili, pa otišli u svijet potražiti sreću i bolju budućnost. Nije mali broj onih koji odlaze i danas, a odlazit će, kako sada stvari stoje, i sutra. Odlazit će jer “Lijepa naša” nije svima ni lijepa, ni naša, već je dobrim dijelom – samo njima, pošto je u najvećoj mjeri, zapravo, njihova. To praktično znači onih koji su nas pokrali, opljačkali, raskućili, bacili na ulice, u nesigurna skloništa i ostavili da se snalazimo kako sami znamo i umijemo. Tko to ne vidi taj je ćorav kod očiju. Tko to ne razumije taj se pravi ludim ili misli da smo mi ludi.

            Aforisti, satiričari i humoristi sve to vide na svoj način, osjećaju svim čulima i opisuju onakvim kakvo stvarno jeste i kako zaslužuje. Njihovo ljudsko i stvaralačko poslanje nije da ružno hvale, niti da lijepo kude. Oni ne glade ono što je grubo i grbavo i ne veličaju lažne velikaše. Oni ne dijele na tuđe i naše, niti, pak, miješaju pravo sa nepravdom. Zato ih nečasni, loši i pohlepni ne vole i ne cijene, a ini vlastodršci okreću im leđa. Zbog toga nadležno ministarstvo ne daje potporu za knjige aforizama, jer one žigošu silu i nepravdu i bune se protiv svega nečovječnog.

            A te knjige nikoga ne prozivaju imenom i prezimenom. Ne navode iznose pokradenih društvenih i narodnih novaca. Nikome ne prijete, niti ugrožavaju bilo čiju slobodu. Ne nanose štetu dokazanim štetočinama i osvjedočenim lažovima i prevarantima. One samo na ironičan, satiričan ili blago-humoran način ukazuju na ružne društvene pojave, namjerno izazvane probleme i njihove nositelje i promicatelje, koji drsko i bezobzirno varaju i potkradaju vlastiti narod i građane, uzimajući bez milosti za sebe i svoje, a na štetu drugih. Zato, kako kaže aforist: Zbog ovih što se bogate preko noći – mi ne spavamo. A i kako bi kad… Sa pričom o stezanju kaiša – političari nas udaviše. Kod nas, narodski rečeno: policija ima posla sa onima što nemaju posla. Ali, i kad se ima posao mnogi se plaše za svoju egzistenciju, pa se često mogu čuti njihove poluglasne izjave kakva je ova aforistička: Strah me svih letova, a naročito onog s posla. To se naravno ne odnosi na junaka aforizma: Nije imao strpljenja čekati da dobije posao, pa ga je kupio. On je, makar privremeno, zaštićen korupcijom i mitom koje je uložio u vlastito zaposlenje.

            Politika je vječna tema za humor i satiru još od vremena kad je uvedena kao disciplina vladanja nad ljudima. Čak i u antičkoj Grčkoj prvi aforisti su dokazivali vještinu humorne kritike nad nositeljima vlasti i društvene moći. Kako su zbog te svoje rabote prolazili o tome malo znamo, ali je znano da su u narodu zbog takvog umijeća bili vrlo cijenjeni. Naše današnje aforiste malo tko cijeni, a njihovi duhoviti uradci rijetko se čitaju i još manje pamte i prepričavaju za razliku od onih iz antičkih vremena. Zabavljeni borbom za golo preživljavanje naši građani… Istini za volju, nemaju volju za istinom. A i zašto bi imali kad se… Ovdje živi od kredita, a na rate umire. Zbog svega toga aforist razočarano priznaje: Udaram po politici – mlatim praznu slamu. I rezignirano baca koplje u trnje: Kad treba o političarima pričati, sjetim se da je šutnja zlato. Jer.. Političare baš boli što su ljekari u štrajku i što radnici poručuju:Nismo više u štrajku, sad smo u pritvoru. Sve se to događa u jednoj zemlji seljaka koji, uz sve državne poticaje i potpore EU, zbog urušavanja domaće poljoprivrede pružaju državi otpore, jer ih je ona bacila u kandže nemilosrdnog kapitalističkog tržišta, u kome ne prepoznaje ni brat brata, a kamoli slabašnog poljoprivrednika i stočara - Hrvata. Zato oni kao i radnici, bez dlake na jeziku, gotovo ljutito poručuju političarima: Vraćamo vam vaša obećanja, trebaće vam za sljedeće izbore.

            Abdurahman Halilović Ahil aforistički razmatra, te promišlja i druge društvene i individualne teme i dileme. Njegovom budnom oku i bistrom umu ništa ne promiče. Tako on za potrebe inspekcija uočava da je… Roba na cijeni, a nigdje cijene na robi. Usput primjećuje da nam se… Država ne vidi od dugova… Razlog je, razumije se, taj što je … zarasla u kredite. Marksističku maksimu 'rad je stvorio čovjeka' on vješto promeće u realniju opciju: Rad je smorio čovjeka, dok vlastitu zabezeknutost cijenama zdravstvenih usluga opisuje ovako: Zinuo sam kad mi je zubar rekao koliko bi me koštala njegova usluga. Za alkoholičara, opet, veli: Klonuo je duhom - drži se boce, a apetite pohotnih žena opisuje ovim riječima: Ni s jednim nije uživala - kao sa dvojicom.

            Na kraju svega autor se malo bavi i samim sobom. Da ne ispadne da je s druge strane aut-linije, on svijetu poručuje: I ja sam u igri. Driblaju me. Te pridodaje: U kući sam na glasu. Svi viču na mene. Da bi sve to izdržao, javno priznaje: Stisnuo sam zube. Socijalne. I kao znak pokajanja za sve svoje aforističke grijehe odaje jednu dugo skrivanu tajnu, koja na politikantskom jeziku glasi: Dosta dugo pišem aforizme. Pročitat ću vam i jedan svoj. A on otkriva tužnu istinu o nama: Nema više srama. Stup su srušili!

            Eto, dragi i cijenjeni čitači, tako se smišljaju i pišu dobri aforizmi. Ako imate mašte,  volje i hrabrosti, prihvatite se posla. Slijedite Ahilov put od Koraja do Rijeke, ali prije toga dobro zaštitite petu. Da vas kojim slučajem ne pogode strijele zločestih ratnika.