O "KNEDLI U GRLU"

ANTOLOGIJI ČEŠKOG AFORIZMA

Aleksandra Čotrića

„Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanje. U modernoj kulturi misleća zajednica neslaganje definiše kao obogaćivanje znanja.“

Umberto Eko – O FAŠIZMU


Izbor Češkog aforizma je još jedan od bisera Čotrićevog dubokog uvida u svijet satire, kojim on suvereno korača, što ličnim satiričnim glavolomkama, što zapaženim teoretskim radovima u kojima se našla i ova izuzetna Antologija. Da bi neko danas poradio na jednoj ozbiljnoj Antologiji, poput ove, taj svakako mora biti načisto sa onom Platonovom poukom o osnovnim pitanjima odnosa jezika i spoznaje, iz čega je proisteklo i pitanje „Da li riječi označavaju stvari u skladu sa njihovom prirodom ili prema konvenciji i običajima?“. Treba svakako podsjetiti i na prirodu Etike, oko koje se vrti sve u našim životima, a onda i na njenu temeljnu osobinu poznatu kao samovlasnost ( slobodnu volju ) i logiku ( zdrav razum ), kao i etičko problematizovanje stvari.


Na poslovično turbulentnim prostorima Balkana, oduvijek je nedostajalo bilo kakvih čvrstih konstanti; geografskih, državnih, pa i psiholoških/karakternih. Ergo, veoma malo je bilo samovlasnosti, malo slobode, a slobodnog odlučivanja - ponajmanje. Ali je zato u porobljenim, ali ne i ropskim glavama, razuma bivalo i preko jego, sudeći po ocjenama i izrečenim kaznama vlastodržaca. U češkim, kao i u srpskim prostorima vječite borbe za slobodnu misao - ponajviše!


Na ovako delikatnom, „antologijskom“ zadatku, našao se Aleksandar Čotrić ( a ko bi drugi ), da po ko zna koji put, svojim dobro uvježbanim okom, brušenim na iskustvu globalnog čuda - srpske satire, mudro valorizuje i izdvoji onu neuhvatljivu, majstorski razigranu i asocijativno prebogatu misao najboljih čeških virtuoza manipulisanja sintaksom i parodiranjem nesmiljenom stvarnošću, e da bi iz tog melting-pota izvukao dušu kritičke misli i priveo je veoma zahtjevnoj akademskoj normi Antologije.


Poznavaocima i prijateljima Aleksandra Čotrića, njegovim „saborcima“ na preširokim, nikad dovoljno oplevljenim poljima korova tamne ljudske prirode i nepočina, onim nesmiljenim lovcima na suštinsko, takvima koji bi i dušu da izvade duboko uvriježenim, efemernim pojavama i značenjima koja oduvijek čine naše neobično komplikovane živote, ovih dana je, po ko zna koji put stala Knedla u grlu! Ne knedla zavisti ili puke ljubomore, nego ona knedlica divljenja i čuđenja: „Sunce mu žarko, kad taj Aco stigne da stvara one svoje odlične aforizme, pričice, humoreske, zezalice... da svojim oštrim, nedrijemanim okom rudari po predubokim lavirintima jezika, da piše kritike, osvrte, antologije?“


I sam sam se često pitao, kako li mu samo uspjeva onako kritikovati, a istovremeno, svojim pravdoljubljem ustrajavati u sferi politike? Pitao sam se, iako je i meni i drugima odavno bilo jasno da Aleksandar i ne može drugačije, zbog svoje rijetke ljudske japije od koje je sazdan. I da još, uz sve to, svojim lijepim, „hroničnim“ osmijehom velikog dječaka, samo na dnevnoj bazi utroši silnu količinu one čudne toplotne energije, zvane ljubav za lijepu riječ, ljubav zvane prijateljstvo, zvane Volja za moć istine, zvane znanje i svijetlost u sve tamnijim i skučenijim prostorima naših malih života.

Bojan Bogdanović