Prikaz knjige aforizama „Daće Bog, ako Bog da“ Zorana T. Popovića

DOO Grafos Intenacional, 2015. godine

Jezgrovitost satiričnih varijacija 


U produkciji svakojakih knjiga aforizama, ovog podneblja, ovih dana je izašla jedna koja zavređuje svaku pažnju. Riječ je, dakle, o novoj zbirci aforizama pančevačkog satiričara Zorana T. Popovića „Daće Bog, ako Bog da“. Na 173 stranice autor na sebi svojstven način, vješto, bez predrasuda i ograničenja razotkriva mnoge devijacije, kako društva u cjelini, tako i pojedinca kao sudionika nevesele zbilje i svega što nas je snašlo u vremenu neviđenih turbulencija.


Popović svijet posmatra iz svog ugla sa papirom i olovkom u rukama, piše i lijevom i desnom kako bi mogao da zabilježi sve iskrsle teme, pojave, događaje, situacije, nesvrsishodne poteze onih koji trebaju da služe svrsi, izopačenosti aktera koji su na vlasti kao produkt sublimacije pretakanja, ili nepretakanja teorije u praksu i obrnuto.


Sve što je pisac rekao u ovoj knjizi mnogi aforističari bi poželjeli da su to oni napisali, ali, Popović ih je preduhitrio. On je originalan i duhovit, munjevito reaguje na draži i situacije, ističući da skraćuje priču te da tako nastaju njegovi aforizmi. Ne slaže se sa tezom da je u novinama sve manje prostora za satiričare, jer je jednog vidio čak i u čitulji. Samokritično otkriva kako mu je jedan prijatelj rekao da je pametniji kad ćuti i da je od tada počeo da piše. Priznaje da je teško razumjeti genija i da zato svoje knjige ne čita. Žali se da na njegove književne večeri dolazi veoma ozbiljna publika koja je na pročitane aforizme mrtva hladna.


Među koricama knjige su zapažanja o sredini i okolini u kojoj živi. On zaključuje da doušnik čuje i ono što nije rečeno jer je za to plaćen, da pravdu ponekad treba uzeti u svoje ruke kako bi osjetio da je ima. Mišljenja je da primanje i davanje mita nisu djela iste težine jer mito lakše primamo, nego što ga dajemo.


Pisac se, naravno, bavi i nezaobilaznim životnim i porodičnim temama i dilemama, pa kaže da mu je hljeb pao na namazanu stranu i da je mast otišla u propast, da danas u porodici nemaju ništa za jelo jer su pasulj od juče pojeli prekjuče. Priznaje da od djedine penzije ne mogu više da žive i da će morati da ga zaposle, jer njemu traže novac da bi mu zaposlili sina, iako je bio ubijeđen da ta njegova baraba ne vijedi ni prebijene pare. Ne može više da izdržava svog psa jer pas nema za šta da ga ujede. Otkriva da godinu dana nije primio platu i da za te pare neće više da radi. Ima utisak da kad god političari promaše metu, narod strada od rikošeta. Uvjeren je da ima političara koji nemaju velike ambicije pa da zato žive kao mali bogovi. Konstatuje da se vođa ne skida s televizije, tako da je gledaocima svaki dan Bogojavljenje. Popović je uočio da kod nas glasaju i pokojnici što je dokaz da ima života i poslije smrti. Braneći izabrane, kaže da vlast ne laže građane, već im samo govori ono što oni žele da čuju.


Da autor knjige ne uzima sve zdravo za gotovo vidi se i po zdravstvenim temama. Kaže da jede sve ono što su mu doktori zabranili, u inat dušmanima. Takvima poručuje da nije podmitio doktora već da mu je dao samo dvjesta evra da kupi djeci po čokoladu...


Popovićev spektar tema je slojevit. U njegovim aforizmima, eksplicitno, dominira jezgrovitost, bez pretjeranog mudrovanja. Misli su mu konkretne, ali ponekad crnohumorne jer su odraz istovjetne društveno-političke stvarnosti. U njegovim misaonim i satiričnim varijacijama nema suvišnih riječi, sve su na mjestu na kojem treba da budu. I kad su pune ironije, satire, paradoksa i sarkazma, zaključci su kristalno jasni i prijemčivi za široke narodne mase.


Popović ima sve ono što odlikuje jednog vrsnog aforističara. I kad se šali na svoj račun, on kaže da se svi prave blesavi i da je jedino on originalan.


Pisac je vrlo originalan i u muško-ženskim temama. Napominje da se rodio u vremenu kad su djecu donosile rode, odnosno kad se za seks nije ni znalo. Intimno otkriva da su on i njegova žena u krevetu tandem snova i da čim legnu zaspe. Zahvaljujući seksualnim slobodama danas i bračna drugarica može da bude bračni drug, kaže pisac, dodajući: Čim me vidite da ženi nosim cveće, znajte da nisam bio cvećka. Naravno, zato što je čovjek slijep kod očiju kad je zaljubljen do ušiju. 


Na pitanje zašto piše aforizme, Popović smatra da su sve priče ispričane. U knjizi „Daće Bog, ako Bog da“, on je svoje priče ispričao jezgrovito na najbolji mogući način i, po ko zna koji put, potvrdio se kao maestralan aforističar šireg podneblja.


Jovo Nikolić