Nova satirična priča, Stevan R. Stević

Izgubljeni gradovi…


Poznato je da, veoma često, na kocki ljudi izgube veću sumu novca, ponekad i cijelu platu. Neki na kocki izgube porodični nakit ili svu deviznu ušteđevinu. Neko čak izgubi i kuću i imanje… Ali, vremena su se promijenila. Sad je sve sasvim drugačije. Ne gubi se samo na kocki, gubi se i na izborima, tako da pojednici izgube čak i cijele gradove…


Lokalni izbori su bili i prošli (ne znam da li je neko očekivao da neće proći…?). “Jedan izgubio ovaj grad”, “Drugi izgubio onaj grad”, “Treći, opet, izgubio tamo onaj grad”… Tako su glasile udarne vijesti na elektronskim medijima, novinski natpisi, vijesti na portalima i mnogobrojnim društvenim mrežama… Kako to: izgubili ovaj, ili onaj grad? Jesu li ovi gradovi “njihovi”, njihova “ćaćevina”, jesu li ih oni naslijedili od predaka ili, možda, kupili za male pare, u vrijeme privatizacije? A ako nije tako, kako su mogli da izgube nešto što nije njihovo?


Znamo mi da neki vladari, prvoborci, ili zaslužni građani dobiju “svoju ulicu”, neki čaki i “svoj grad”, ali samo “na papiru”, da se po njima zovu. Samo rijetki su “dobili” gradove i ulice za života, a ostali, uglavnom tek poslije svoje smrti. Ali, kad ih “dobiju”, teško, bar za života, mogu da ih “izgube”. Kad ih “dobiju”, “dobiju” ih od svojih pristalica, dok su još na vlasti. Živi ih uglavnom “izgube” kad umru, a oni drugi kad dođe nova vlast, koja sve okreće naglavačke i zaboravlja da je svijet nastao davno, a ne tek sa njihovim dolaskom…


Ovi naši, i jedan, i drugi i treći, i dalje vladaju, ali desilo se, eto, da su već “izgubili” cijele gradove… Ne tamo neke male opštine, nego velike gradove.


Kao dijete, slušao sam priče kako je, tamo neki čovjek iz susjednog sela, domaćin, na pijaci prodao kravu i tele. Poslije toga je, pravo sa pijace, otišao kod kćerke, u susjedno selo, na Slavu. Pošto je već bio mrak, on jako umoran, nakon nekoliko popijenih čašica, zaspao je… Sutradan je, pipajući se po džepovima, shvatio da su pare nestale, da od prodaje krave i teleta nije ostalo ni dinara. Nesrećan, vratio se kući i počeo da očajava… Ko god bi ga pitao zašto je tužan, pričao je kako je novac izgubio, vjerovatno na putu, vraćajući se kasno kući.


Odlazio je nekoliko puta do kćerkine kuće, ali, uzalud. Pare, kao da su u zemlju propale. Ili ih je neko pokupio? Jedni u selu su ga sažalijevali, drugima je bilo svejedno, a neki su željeli i da mu pomognu…


Neko se sjetio da možda ne bi bilo na odmet da ode kod jedne babe koja “razljeva stravu”. Možda bi mu ona mogla pomoći… U očaju, otišao je i požalio se. Baba mu je, nakon što je u hladnu vodu ubacila komadiće vrelog olova, rekla da ne brine, da je novac u kući njegove kćerke, iza kreveta na kome je, umoran, zaspao. Ne vjerujući baš previše, otrčao je u kćerkino selo i, baš kako je baba i rekla, iza kreveta, zamotan u novinski papir, pronašao sav novac. Njegovoj sreći nije bio kraja.


I danas se u okolnim selima priča o tome kako mu je baba pomogla da pronađe i “vrati” izgubljeni novac.


Nažalost, baba već dugo nije među živima… Plašim se da izgubljene gradove, i jedan, i drugi i treći, teško mogu da “povrate”.