Satirične priče, Stevan R. Stević
ARHIVA

Koje je boje moj kontejner?

Za građane čija je sadašnjost u tolikoj mjeri opterećena prošlošću kao što je naša, nije naročito važan sadržaj kontejnera niti redoslijed dolazaka onih koji se na ovaj način snabdijevaju za preživljavanje, koliko je važno to u koju boju će kontejner biti obojen.


Neki vole crveno, jer je crvena boja – boja ljubavi koja je od Boga, crvena je i „krvca proloterska“ koju su kroz istoriju prolijevali boreći se za slobodu, crvena je i boja ruže - najljepšeg cvijeta u njihovoj bašti... Drugi će, opet, reći da je zelena boja – boja prirode, boja šume, livade i gore i da bi sve u čovjekovoj okolini pa i same kontejnere (tu vrijerdnu riznicu nacionalnog bogatstva), trebalo obojiti u zeleno. Nasuprot njima, neki će sigurno tvrditi da su plavo more i modra rijeka izvori života, te da sve oko nas treba biti ofarbano u plavo.


Pošto je među zainteresovanim stranama veoma teško pronaći konsenzus, kao uostalom i o mnogo jednostavnijim temama i dilemama iz našeg života, postavlja se pitanje: kako riješiti ovaj delikatan problem?


Da li je rješenje u tome da svaka od zainteresovanih strana ima svoje kontejnere pa neka ih boji ili farba kako im duši volja, ili da se u pokušaju rješavanja i ovog strateškog problema usvoji neki od mogućih ključeva (na koje smo navikli u skorijoj prošlosti), po sistemu: 1 - 1 – 1, ili: 2 - 2 - 1, ili bilo koja druga formula o kojoj je moguće postići dugoročno održiv kompromis vodećih političara, predstavnika zainteresovanih i vrlo često suprotstavljenih strana.


Možda se rješenje može tražiti na sličan način kao što je odlučeno u slučaju sahranjivanja uginulih pasa lutalica u našem gradu. Naime, vlast je odlučila da se u tom slučaju poštuje nacionalni ključ, u smislu da svaki narod dobije po jednu parcelu površine pet duluma, na svojoj teritoriji, pa nek uginule životinje sahranjuje kako mu duši volja. U ovom slučaju, jedino ostaje problem, kako će se uginuli psi opredjeljivati po nacionalnom ključu. Da li prema imenu uginulog psa, ili prema nacionalnoj pripadnosti vlasnika ili vlasnica uginulih životinja? Ili će se odlučivati prema nacIonalnoj pripadnosti ranijih vlasnika od kojih su psi nabavljeni još dok su bili štenad? No, to ovom prilikom i nije važno. Važno je samo da ponuđeni model može predstavljati mogući ključ za rješavanje i ostalih nacionalnih problema u našem multietničkom gradu (što bi se moglo reći...).


Ako i pored svih ponuđenih rješenja, kao i u mnogim sličnim situacijama do sada, dogovor ne bude moguć, svakako bi se trebalo obratiti međunarodnim faktorima, ili bar visokom predstavniku koji je ovlašćeni tumač slova i paragrafa svih zakona po kojima je uređen ukupan život na ovim našim prostorima. U krajnjem slučaju, spas bi trebalo potražiti u organizovanju međunarodne mirovne konferencije, poput onih u Dejtonu, Rambujeu, Brislu ..., pod okriljem Ujedinjenih nacija, ili bar Evropske unije.


Kako god bilo, očekuje se da problem bude riješen na zadovoljstvo svih: kako onih koji odvajajući od sopstvenih usta u ovu riznicu deponuju dio zajedničkog bogatstva, tako i onih koji će učestvovati u njegovoj pravednijoj raspodjeli i korišćenju.


Da čovjek bar zna u kom redu da čeka...

Od „Siska” do „Mrtvice”

Svako od nas ima svoju postojbinu... Bez obzira na to: ko smo, šta smo i odakle smo, doseljavali smo se, najčešće mimo naše volje, u „Sisak”, u „Kakanj” ili u „Mokro”. Mada niko nije volio, mnogi od nas jedno vrijeme proveli su u „Šumatovcima”, u „Čemernom” ili u „Drvaru”, drugi na „Kopaoniku”, a najveći broj nas uglavnom u „Trpnju”, „Tugovićima”, „Paklenici”, „Čemernom” ili u „Neumu”.


Neki su se vrlo rano odselili u „Gornje ili Donje smrtiće”, a mnogi i u „Zlodol”, „Zlokuće”, „Mrkodol”, „Krezluk”, „Crnoglav”, „Nepravdiće”, „Slijepčeviće” ili u „Gluhakovac”. Nažalost, neki su veliki dio svog života proveli u „Ograđenovcu”, ili na „Otoku”, a drugi su život okončali na „Pokojištu” ili na „Požarnici”...


Pošto su se zasitili slatkog, mnogi su zavoljeli: „Slano”, „Pivu”, „Štip”, „Ljubljanu”, „Seljublje”, „Budoželje”, ili „Valjevo”. Često su znali da skoknu u „Dalj” ili u „Vis”, a nerijetko su zalazili i u „Zabrđe”, u „Visoko” ili u „Dubovik”.


Rijetki srećnici vikendom su lovili na „Vučjaku”, „Vučedolu” ili u „Bistriku”, a za vrijeme godišnjeg odmora uživali su na „Jadranu”, na „Hutovom blatu”, u „Obedskoj bari” ili na „Mokroj gori”. Život im je prolazio igrajući „Čačak” ili pjevajući: „Bosno moja”, „Oj, Srbijo”, ili „Dalmacijo, zemljo”...

Mnogi i danas rade u „Žitištu”, „Kokošari” „Svinjarevu”, „Zvjerini”, u „Lijevče Polju”, „Brezovom Polju” ili „Popovom Polju”, poturajući često glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu. Rado bi i oni popili po neku „Klekovaču”, „Žilavku”, „Tuzlansko”, „Nikšićko” ili „Apatinsko”... Ali, sudbina je htjela da skoro svaki dan jedu samo solo „Tetovac” i piju čistu bunarsku vodu.


Ranije, jedni su pušili „Drinu” ili „Moravu”, drugi „Opatiju”, a neki čak i „Jugoslaviju”. Danas, mnogi su već prešli na „Tompson”, a neki čak i na „Kubu”. Umjesto starih, dobrih kafana, sad sjedimo u: „Promayi”, „Wonderburu”, „Las Vegasu”, „San Franciscu” ili „Arizoni”, a vozimo se i „Malezijskim putem”...


I tako naš život prolazi... Ništa bolje nije ni u „Prokletoj avliji”, pa ni u „Đavoljoj varoši”, rekao bi neko.


Ali, kako god da živimo, na kraju će neko od nas da završi i na „Rtu dobre nade”, a većina, ipak, samo u „Mrtvici”...

Prvi maj

Nekad smo slavili 1. Maj, Međunarodni praznik rada. Bio je to državni praznik i neradni dan, dan kad nismo radili, ali smo slavili Rad. Oni stariji, sjećali su se prvih masovnijih radničkih protesta u Čikagu, 1886. godine i krvave borbe za veća radnička prava, kao i Prvog kongresa Druge Internacionale, 1889. godine, kada je ustanovljen Međunarodni dan podrške i solidarnosti radničkoj klasi u cijelom svijetu. Neki su u svemu tome nalazili i razlog za potvrđivanje teze da je rad stvorio čovjeka, negirajući pri tome Božiju volju.


Žurili smo na Prvomajske uranke, čitali i slušali izvještaje o uspjesima naših neimara, rukovali se sa sindikalnim prvacima i fotografisali za školske zidne novine. Pisali smo „sastave“ o velikom prazniku, iznosili svoja razmišljanja o vezi čovjeka i rada i potvrđivali mišljenje da samo rad pobjeđuje.


Dodjeljivane su Prvomajske nagrade najzaslužnijima, onima koji su sve podređivali radu i sjećali se Alije Sirotanovića koji je u rudniku tražio „veću lopatu“, kako bi prebacio što više uglja. Radnička klasa je bila u centru pažnje. Njima smo klicali i upućivali riječi podrške i o njihovom radu govorili sa oduševljenjem.


Danas sanjivi odlazimo na njive i livade, raspaljujemo roštilj, na ražnju okrećemo prasiće i jagnjiće ili bar po neko pile. Neki i dan ranije na izletištima „zauzimaju mjesta“, postavljaju šatore i vreće za spavanje. Uz glasnu novokomponovanu, pop ili rok muziku brzo zaboravimo i razlog našeg okupljanja...


Ne slušamo radio, ne čitamo novine, a na društvenim mrežama rijetko nalazimo natpise o značaju nekadašnjeg praznika. Važno nam je da se proveselimo, da se dobro pojede i popije, da se bar na kratko pobjegne iz grada i od gradske vreve.


I danas je Prvi maj državni praznik i neradni dan. Ali, to više nije dan kada se slavi Rad. Uvjerenje da je rad stvorio čovjeka zamijenilo je vjerovanje da je Bog stvorio čovjeka. Sve je manje onih koji u ovom vjerovanju pronalaze i ulogu rada u stvaranju čovjeka. Mnogi zaboravljaju da je Bog čovjeku dao um i razum da se svakodnevno bori, da radi i da stvara i da se bez rada niko od nas ne bi mnogo razlikovao od životinje.

Rad više nije „in“, prije bi se reklo da je „aut“. Sve više se njeguje kult nerada i malo je onih koji danas rade sve ono što treba, da bi što manje ostavili za sutra. Većina je onih koji misle da sve što bi se moglo uraditi danas treba ostaviti za sutra. Neki čak kažu: „Ima u Boga dana, može i prekosutra...“


Danas je prvi dan maja i slavi se nešto sasvim drugo. Ali, šta se to slavi, niko tačno ne može da kaže... Međutim, mnogi će se složiti da je to samo dan kad mnogi jaganjci utihnu, dan u kome se bezbroj prasića zavrti na ražnju i dan poslije koga mnoge ptice više nikad ne polete...

Život u domu

Odrastao je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Nije zapamtio roditelje, ni rodnu kuću, i nikad nije saznao šta znači imati dom i porodicu. U Domu je završio osnovnu školu i gimnaziju. U osnovnoj školi najviše je volio da čita, a pokazivao je i ljubav prema pozorištu. Kao gimnazijalac, bio je član nekoliko sekcija: literarne, recitatorske i sekcije za glumu i pozorište.


Kad je postao punoljetan, shvatio je da mnogo voli ljude i da bi im najviše mogao pomoći ako u životu postane ljekar. Sjetio se da je nekad davno, od jedne učiteljice čuo zanimljivo, ali nedorečeno mišljenje: Bog i doktor... Zbog toga je odlučio da se upiše na medicinski fakultet. Bio je odličan učenik i student, pa je sve vrijeme studija besplatno boravio u Studentskom domu.


Odmah nakon što je završio medicinski fakultet, kao najbolji student u svojoj generaciji, primljen je na posao u Dom zdravlja, gdje je kao ljekar prošao sve stepenice, od stažiste, ljekara opšte prakse, ljekara specijaliste, pa sve do primarijusa. Bez obzira na maksimalnu posvećenost poslu, na rezultate koje je postizao u struci i na veoma korektan odnos prema pacijentima i radnim kolegama, nije imao priliku da postane direktor Doma zdravlja. Nije imao roditeljsku zaštitu, niti bilo kakve rodbinske veze, a politika ga nije zanimala zbog čega nije gradio političku karijeru. Za one koji su se o svemu pitali, bio je samo jedan običan doktor, koji je živio i kretao se daleko od “gornjeg doma” u kome se odlučivalo…


Živio je u iznajmljenom stanu u blizini Vatrogasnog doma. Nije imao porodicu, živio je sam. Imao je prijatelje koji su ga tražili samo kad im je bila potrebna medicinska pomoć ili ljekarski savjet. Bio je ljubitelj knjige, filma i pozorišta, zbog čega je većinu slobodnog vremena provodio čitajući ili u Domu kulture. Nakon svih manifestacija vraćao bi se u svoj stan, ili bi žurio da nekome od onih koji su ga pozvali izmjeri krvni pritisak, očita i protumači laboratorijske nalaze, ili da im objasni koje lijekove smiju da uzimaju kada imaju grip ili visoku temperaturu.


Po završetku radnog vijeka postao je aktivan član Udruženja penzionera, i dalje besplatno pružajući ljekarske usluge. Zbog toga je najviše vremena provodio u Domu penzionera, ili obilazeći bolesnke po kućama i stanovima. U svojoj torbi uvijek je nosio i uobičajene lijekove koje je besplatno davao pacijentima.


Kad je ostario i obolio, više nije mogao da brine ni o drugima, ali ni o sebi. Odlučio je da, kao i većina pripadnika njegove generacije, potraži smještaj u Domu za stara i bolesna lica. Najviše vremena provodio je sam. Dok je mogao, čitao je i gledao televizijski program. Nikome nije mogao da pomogne, pa ga više niko nije ni tražio. Kad mu je bila potrebna pomoć, stiskao je zube i čekao da neko slučajno zaviri u njegovu sobu. Ljekari su ga rijetko obilazili. Njegove radne kolege su bile negdje drugo, u svojim porodicama ili u nekim drugim domovima, a nove generacije ljekara imale su važnija posla: u privatnim ordinacijama, u političkim partijama, u vladinim ministarstvima…


I pored svega, još uvijek vjeruje da negdje postoji i “vječni dom”, bar za ovakve ljude …

Ćutanje je zlato...

Čim se čovjek rodi, život ga zarobi, nabaci mu veliki samar i teške okove. I tako natovaren, tumara kroz život, sve dok mu smrt ne dođe za vrat…


U početku, svi u porodici se raduju da dijete što prije prohoda i da progovori. Ali, kad progovori, odmah počnu zabrane: Ćuti ovom, ćuti onom... Ćuti, slušaju djed i baba, ćuti, čuće mama i tata. Sramota, šta će reći rodbina: strina, tetka… (stričevi, manje-više). Kad se rodi mlađi brat ili sestra: opet ćuti, vidiš da spava, ćuti, probudićeš dijete.


Kad pođe u školu, opet zabrane: ćuti, čuće učitelj, ćuti, kako te nije stid, šta će reći nastavnik. U srednjoj školi: ćuti, sluša profesor, ćuti, kako te nije sramota zbog druge djece... Na fakultetu, pogotovo: odrastao si čovjek, pazi kako se ponašaš pred profesorima, pred kolegama, ćuti...

Da bi se dodvorio djevojkama, moraš da paziš kako se ponašaš u ženskom društvu: pazi šta pričaš, pazi kako se izražavaš. Gleda te “svijet”. Kad se oženiš: ne smiješ „svakako“ sa suprugom, pazi kako se ophodiš prema njoj. Kako te nije sramota, ne smiješ tako pred „tuđim iksanom“. Najbolje je da ćutiš. Kad dijete „dođe“, opet, ćuti, spava… Probudićeš ga, jedva sam ga uspavala.


Na poslu je još gore: ćuti, čuće šef. Ne možeš tako, valjda se zna red. Jesi li pročitao kodeks...? Gdje ti je vaspitanje i kućni odgoj? Ne može se tako sa kolegama, pogotovo sa ženama...


Kad ostariš, opet ista priča. Mator si čovjek: ćuti. Pazi kako se ophodiš prema mlađima, pogotovo prema djeci, treba da ih “sjetuješ”, a ne samo da pričaš prazne priče. Bolje je da ćutiš. Nije to više tvoje vrijeme. Vidiš da su došle nove generacije.


I tako, život čovjeka zarobi, stavi ga pod svoje, nametne mu mnogobrojna pravila, norme, nad glavom mu vise zakoni: Ovako je po zakonu o saobraćaju, ovako po Zakonu o javnom redu i miru, ovako po Krivičnom zakonu, ovako po Zakonu o radnim odnosima, po Zakonu o obrazovanju, po Zakonu o univerzitetu... A uz sve to, postoje i nepisana pravila: Ne smiješ ovo, ne smiješ ono... Samo, ćuti!


Da nije progovorio dok je bio još sasvim mali, čovjek bi sigurno ostao mutav. Džaba mu to što postoje i zakoni koji su na njegovoj strani: Zakon o ljudskim pravima, Zakon o slobodi izražavanja, zakon o ... Ćuti... I uz ove zakone idu zabrane: pazi šta pričaš, cenzura; vodi računa kako pišeš, recenzija; oprezno sa računima, stiže revizija;...


Sve mi se čini da nije bez razloga izmišljena ni filter cigareta... Možda baš zbog toga mnogi požele da bar ponekad zapale onu bez filtera... Ali, ne može. Nema. Puši ono što ti se nudi, i ćuti...


Valjda zbog svega toga neki i danas vjeruju da je ćutanje zlato. Makar od tog zlata bili napravljeni i lanci u koje nas je život okovao.

Ali, dok mi ćutimo (i trpimo), mnogima se riječi pozlatiše…

Pasji život

Pas je čovjeku najbolji prijatelj (izuzev onih kojima je to knjiga...). On je čovjeku i najbolji drug. Sa njim čovjek ide u šumu, na njivu, u lov, pa čak i u kafanu... Nekad zna i da naljuti čovjeka, ali ga, za razliku od ljudi, nikad ne vrijeđa. Pas je kućni ljubimac, koji je u kući, ponekad, važniji i od samog gazde. Čak se nekome od nas, ko je drag i mio, često i tepa: „Kuco moja, mala“...


Ako je (tako, a jeste) činjenica da pas zauzima značajno mjesto u ljudskoj istoriji otkad je od divlje životinje postao vjerni čovjekov pratilac, zašto ga onda čovjek najčešće veže, zašto ga drži u štenari...? Zašto mu baca samo koske ili parče bajatog hljeba? („K'o psu u sindžiru“...) Zašto onda na mnogim kapijama stoji natpis: Čuvaj se psa; Opasan pas; Pas nije vezan,... ? Zašto onda nekoga žestoko kritikujemo, govoreći mu: „Marš, pseto jedno!“ Da li zato što „laže k'o pas“ ili samo zato što je “obična džukela.“...? Zašto se onda neko žali da „živi k'o pas“..., da je ovo što živimo samo „pasji život“, ili da ono što neko kaže „ni pas s maslom ne bi pojeo...“?


Zašto su, onda, mnogo psi, i kućni ljubimci i „dodžovi“ (u prevodu: domaće obične džukele), tuđom krivicom ili nečijom greškom, topli dom ili običnu „štenaru“ zamijenili ulicom? Da li su se i oni, kao isluženi radnici ili prevaziđeni političari, iznenada našli na ulici samo zato što su na njihovo mjesto došli mlađi, ljepši i umiljatiji? Ili zato što stalno i nepotrebno reže na goste, ili zato što ne znaju da ne treba da laju u gazdinom prisustvu..? Ili zato što su zaboravili da budu nježni prema ljudima koje poznaju, a oštri i grubi prema onima koje ne poznaju? Ili zato što više nisu u stanju da prepoznaju ko je dobronamjeran a ko nije? Ili samo zbog toga što su njihove gazde shvatile da ni sami nisu tako dobri kao što to njihov pas „misli“...? Ili zato što su se već odvikli od domaće hrane (ostataka hrane ili otpadaka), pa samo traže „kupovnu“ hranu za kućne ljubimce?...


Slaba utjeha za „pasji rod“ su mnogobrojna (nevladina) udruženja za zaštitu „kerećih prava“ i čovjekov pokušaj da se malom broju „srećnika“ obezbijedi azil za nezbrinute životinje, ma kakav on bio, ili da ponovo budu zbrinuti u nekoj od porodica, bar iz sažaljenja. Ako ne u našoj zemlji, ono bar u inostranstvu. Jer, kod nas su i psi postali atraktivan izvozni „artikal“. (Ako ne može legalno, sa validnim papirima i izvoznom deklaracijom kao što se izvozi ocarinjena roba, onda može i ilegalno, mimo graničnih prelaza, slično onome što se u posljednje vrijeme radi sa mnogim migrantima...). Ostalima, koji nisu te sreće, slijedi tiha eutanazija ili dugotrajno gladovanje sve dok sami ne uginu, živeći pravi pseći život. Sudbina im je da, nakon što uginu, budu bačeni u neku od zapuštenih šikara pored puta, u koje niko ne zaviruje, ili da čekaju da se gradski oci konačno usaglase oko izbora lokacije za (najčešće tri) groblja za kućne ljubimce? Kako drugačije, nego po nacionalnom ključu. Jer, kod nas to tako ide, nije važno o čemu se radi...


A kad je i to već tako, ne znam zašto onda, često, mnogi od nas pozavide psu koji u vrele ljetnje dane leži ispružen u dubokoj hladovini, ili psu koji bezbrižno zijeva na zubatom jesenjem suncu...?


Kad bi znao da govori, ne znam šta bi na sve ovo rekao pas...!? Možda bi poželio da i on počne da dresira ljude, pa da jednoga dana izjavi kako mu je čovjek postao najbolji prijatelj?

Štranjga za vješanje

Sad, kad nam je privreda na koljenima, kad su i pojedinci i država zaduženi „do guše“, jedini spas od propasti ili od doživotnog ropstva mogu da predstavljaju nove poslovne ideje i pokretanje svog, privatnog biznisa. Međutim, kao da svakome od nas ponestaje poslovnih ideja i uopšte ideja u borbi za opstanak i golo preživljavanje. Sad, kad su državne jasle postale pretijesne da prime sve one koji bi da na tuđi račun obezbijede lagodan život, za većinu ljudi postavlja se pitanje: Čime čovjek da se bavi da bi preživio i ovo što mu je od života ostalo?


U vremena koja su i vučja i vunena, sve više nego normalna, zbog čega čovjek najčešće pomišlja na to da skoči u najbližu rijeku, ili da se u očaju objesi na prvo drvo na koje naiđe, čini se da bi spasonosna ideja mogla da bude proizvodnja štranjgi za vješanje. Ne samo da bi poslovna ideja bila prihvatljiva za onoga ko želi da organizuje privatni biznis, nego i za široki krug potencijalnih korisnika koji bi na ovaj način nalazili spas uz kvalitetnu i svima dostupnu, jeftinu štranjgu za vješanje.


Radi razvijanja partnerskih odnosa i poslovne saradnje, privrednici bi se mogli udruživati i sa naučnim institucijama i umnim pojedincima koji bi pružali usluge edukacije i obučavanja za kvalitetno i efikasno vezivanje omče oko vrata. Kad nekome dođe da se vješa, da mu taj trenutak zaista bude trenutak opuštanja, a ne vrijeme panike i pitanja: Gdje naći kvalitetnu štranjgu za vješanje i na koji način vezati omču, da kojim slučajem ne bi popustila i čovjeka omela u izvršenju tog veličanstvenog čina, čina spašavanja od života...


Štranjga za vješanje ne bi bila samo za domaću upotrebu. Ona bi sigurno postala i naš izvozni brend, koga bi trebalo patentirati i zaštititi kao domaći izum, naših ruku djelo, a način vezivanja omče oko vrata kao rezultat domaće pameti. Na taj način bismo pomogli i stanovnicima susjednih i ostalih zemalja, koji su u sličnoj situaciji kao i mi sami. Ova poslovna ideja doprinijela bi otvaranju prema svijetu i razvijanju međunarodnih ekonomskih odnosa, a sam izum doprinio bi povećanju izvoza i smanjenju platnog deficita naše zemlje sa inostranstvom.


Da bi se navedena poslovna ideja i realizovala, nije dovoljna samo akcija pojedinca, niti manje grupe privrednika entuzijasta. Neophodna je i pomoć države, koja daje podršku razvoju privatne inicijative i na taj način doprinosi unapređenju privatnog biznisa i ukupne ekonomije. Ukoliko bude potrebno, u razradu poslovne ideje sigurno će se uključiti i naučno-istraživačke institucije koje su uvijek davale podršku u ovakvim i sličnim projektima od šireg nacionalnog interesa.